ZAŠTO PODRŽAVAM ŽARKA LAUŠEVIĆA

Pre nekoliko dana stigla je vest kako je Žarko Laušević uhapšen u SAD i da sledi njegovo izručenje Srbiji. Naravno, ovo je otvorilo veliki broj rasprava o svim mogućim aspektima slučaja Žarko Laušević. Ne postoji osoba koja nema svoje mišljenje i koja je stručnjak za svaki od tih aspekata, koja nimalo ne sumnja u svoje zaključke za koje naravno drži da su apsolutno istiniti i tačni.

Širina obrađenih tema i mogućnosti još jedno su svedočanstvo neprevaziđene širine pogleda kojim naš narod obiluje. Tako, neki nalaze da je on nevina žrtva antisprske politike u Crnoj Gori, drugi da je dobio šta je i tražio jer se ponašao bahato. Treći pitaju zašto je uopšte nosio pištolj (za koji je imao dozvolu) i šta će glumcu pištolj, i nije li preterao ispalivši preko deset hitaca. Zatim mogu se čuti kvalifikacije ubijenih momaka - da su bili problematični i da su zaslužili šta ih je stiglo (odnsono da bi kad tad doživeli tu sudbinu, da je samo bilo pitanje kada i od koga). Gde se to pomene, odmah se čuje i pravoslavno stanovište - da je Bog dao život i da ga samo on ima pravo i uzeti. Čuju se komentari kako je, eto, bežao od zakona u SAD strahujući od tamo neke krvne osvete, ali ga je ruka zakona ipak stigla. Broj gledišta je toliko velik i raznovrstan da se ni izbliza ne mogu svi navesti.

Ono što ih, ipak, sve spaja je to što svi oni ovoj temi prilaze sa potpuno emotivne strane. Nekima kojima je on drag na svaki način pokušavaju da opravdaju to što je učinio i da ga predstave kao žrtvu. Drugi, kojima nije simpatičan, nalaze kako su dva mrtva momka kakvi god da su bili - ipak mrtvi i da to ne sme olako proći i da ga je stigla zaslužena pravda. Velikom broju ljudi on je simpatičan ili ne najčešće iz razloga što ga jedni nalaze antisrpski nastrojenim, dok ga druga polovina nalazi preterano prosrpski nastrojenim (veliki deo iz obe grupe do svog mišljenja dolaze tumačeći kakve je uloge igrao i kako se ponašao u svom profesionalnom životu. Suditi o nekome na osnovu moralnih karakteristika likova koje je igrao samo po sebi je imbecilno i odgovaralo bi tome da glumca koji glumi Hitlera optužimo za antisemitizam).
U svakom slučaju, što se tiče ovih dijametralno suprotnih stavova po pitanju srpstva – nalazim da je to uvek dobar pokazatelj činjenice da je osoba u pitanju imala krajnje normalne stavove, i da je tako ocenjena upravo iz razloga što nije imala neki radikalan stav o nacionalizmu. Meni se čini da je Žarko Laušević bio čovek koji se uopšte nije bavio tim potpuno suvišnim i ispraznim nacionalističkim kvazi temama. Pošto ga obe strane i svojataju i pljuju verujem da sa sigurnošću možemo tvrditi da se on pre svega trudio da svoj posao obavlja što bolje i da se zapravo u najvećoj meri posvetio svojoj glumi.


Pošto se svi dosta generički izražavaju baveći se pitanjima koja se tiču Žarka Lauševića i svega što se dešavalo nakon kobne večeri 1993. godine, hteo sam pokušati da što objektivnije sagledam pravne činjenice koje se tiču kobnog dešavanja, kao i na suđenja koja su nakon toga usledila. Zato ću najpre navesti podatke sa suđenja i činjenice vezane za tok ovog suđenja da bi kasnije pokušao da dam svoj odgovor na pitanje – kako se treba postaviti ka ovom slučaju danas, 16 godina nakon dvostrukog ubistva u Podgorici, i da li Žarko Laušević zaslužuje našu osudu ili podršku?

Naime, 31. jula 1993. godine Žarko Laušević i njegov brat Branimir su u kafani “Jabuka” u Podgorici bezrazložno napadnuti od strane nekoliko lokalnih mladića. Verbalna rasprava je prešla u svirepu tuču i Žarko je, nakon što je bio oboren na pod i izvadivši svoj pištolj, zapucao nekoliko puta - kako će se kasnije pokazati nasumično ali uprkos tome za neke smrtonosno. Dragor Pejović (20) I Radovan Vučinić (21) su preminuli dok je Andrija Kazić ranjen.
Veoma često se, vezano za ovo pucanje, postavlja pitanje samodobrane – tačnije da li je bilo elemenata samoodbrane ili ne. Što se tiče samoodbrane (a kasnije će se videti da je upravo sud u Crnoj Gori izneo svoje mišljenje da jeste bila samoodbrana) - to koliko je metaka ispaljeno kao i to da li je druga strana bila jednako naoružana ili nije bila naoružana - to uopšte nisu činioci koji utiču na postojanje ili nepostojanje samoodbrane. Kada Vas neko napadne, nikad ne znate u kakvom ćete se stanju naći, i koliko ćete se smatrati ugroženim. Lako je nekome sa strane da nakon što se sve desilo komentariše kako je mogao videti da nisu naoružani nakon što je ispalio prvih par metaka.
Medjutim, niko nikada neće moći da sa sigurnošću zna šta neko u takvoj situaciji misli ili oseća.

Na sudu je da oceni uzbuđenje i koliko je ono uticalo na svest u svakom datom slučaju. Ono što ostaje kao činjenica je to da su Žarko i njegov brat napadnuti, da su pokušali da svađu okončaju bez nasilja ali da je situacija uprkos njihovim nastojanjima eskalirala u žestoku tuču, i to pre svega pod uticajem suprotne strane.


U prvom stepenu Žarku je sudio Viši, Okružni sud, u Podgorici. Čak je četiri puta bilo vođeno suđenje, i bilo je isto toliko žalbi pred Vrhovnim sudom (četiri puta je predmet doživeo žalbu pred Vrhovnim sudom).
U svakom slučaju, 1994. godine je doneta presuda kojom je Žarko Laušević osuđen na pet godina zatvora zbog dvostrukog ubistva i kaznu je služio u Spužu i Požarevcu.
Nakon poništavanja presude od strane Saveznog suda, na novom sudjenju kazna mu je februara 1998. godine preinačena na 4 godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Ovu presudu doneo je sud u Crnoj gori i Žarko je pušten idućeg dana pošto je već bio odslužio 4 godine i 7 meseci.
Sud je ovom prilikom doneo zaključak da se ipak radilo o samoodbrani.


Nakon što je pušten na slobodu, pošto je sud konstatovao kako je odslužio svoju kaznu, u oktobru 1999. godine on odlazi u SAD da se pridruži svojoj porodici koja je još ranije otišla u tu zemlju, strahujući od potencijalne osvete ožalošćene porodice. Znači, vredno je to još jednom napomenuti, u inostranstvo odlazi strahujući za svoj život i za život svoje porodice, pošto je više puta pominjano kako će porodice ubijenih mladića pokušati da se osvete.
Za neupućene, nakon dva veka velikog truda počevši sa dinastijom Petrovića, preko Karađorđevića i Titovog režima - krvna osveta je opstala i nastavila da postoji u Crnoj Gori. Koliko god to bio jedan arhaičan običaj, koji pravo svodi na prostu maksimu - oko za oko, taj običaj je i dan danas prisutan na par mesta u Evropi - u Crnoj Gori, na Kosovu i u Albaniji izmedju ostalog.

Dok je boravio u SAD, u njegovom odsustvu, sud je u martu 2001. godine poništio raniju odluku i preinačio kaznu na 13 godina zatvora.
Jula ove godine, Laušević je uhapšen u SAD zbog boravka u SAD bez vize i razmatra se
njegova ekstradicija Srbiji po međunarodnoj poternici koja je raspisana 2002. na zahtev Trećeg opštinskog suda u Beogradu.
Stvari ovako stoje, što se tiče prava. Međutim, ovome se mora dodati i to da je Lauševiću suđeno u jednoj krajnje politizovanoj atmosferi i da se poništavanje presuda i njihovo preinačenje poklapaju sa trenutcima u kojima su odnosi Srbije i Crne Gore bili u najmanju ruku sporni.


Jedno od osnovnih načela u pravu je i načelo pravičnosti. Način na koji je Lauševiću suđeno kosi se sa ovim i drugim pravnim načelima. Osnovna postavka od koje se polazi prilikom presuđivanja je ta da se optuženom ima suditi u razumnom vremenskom roku.
Nakon prve presude, žalbu su mogle izjaviti obe strane, ali i žalbama u nekom trenutku
mora doći kraj. Žarko je na kraju osuđen, nakon tri ponovljena suđenja na 4 godine i pošto je odslužio 4.5 godina - pušten je.
Nakon dve godine i ova presuda biva osporena i poništena da bi on opet bio osuđen na veću kaznu - 13 godina. Na prvi pogled vidi se da je ovde nešto mutno i da ovde nema reči o zadovoljenju pravde, već je reč o tome da je neko uticao na sud da on koriguje svoju presudu mimo ranijih mišljenja suda. Naravno, može se reći i to da je možda ranije sud postupio protivno svojoj savesti a da je sada došlo do ispravke toga.


Međutim, bez obzira koja je presuda bliža "pravdi" - ono što ostaje kao činjenica je to da je krajnje nečovečno i protivno bilo kakvom duhu pravde - nekoga toliko dugo držati u neizvesnosti i toliko se igrati nečijim životom. Čas si slobodan, onda opet nisi. Jedna od osnovnih postavki pravnog društva jeste izvesnost u izricanju pravde. Kada sud jednom nešto dosudi, zna se koliko se puta moze izjavljivati žalba i u kojim rokovima. Ovde su ta pravila na vešt način iskrivljena pošto smo se politički razdruživali.
Ali, ono što na kraju ostaje kao suština, po meni je to da je Žarko Laušević odslužio svoj dug društvu i da ima pravo da se posveti svojoj porodici i da ima pravo da nastavi svoj život, ne morajući da strahuje svakog trenutka da će ga stici osveta porodice ubijenih momaka ili da će mu presuda biti preinačena na 13, 15 ili 20 godina.


To što se čini nije ni pravo ni pravda već potpuna suprotnost ovim vrednostima.
Verujem da se Žarko Laušević svakako iskreno kaje što je usled tragičnog spleta okolnosti uzeo dva mlada života, verujem da je u nizu suđenja nakon toga imao priliku da i previše puta preživi taj trenutak, da ne predstavlja rizik društvu (ne treba zaboraviti ono što mnogi uvek prenebregnu - u svim modernim društvima svrha zatvora nije da KAZNI već da se u toku vremena provedenog u zatvoru na osuđenog utiče sa namerom da se resocijalizuje kako više ne bi bio pretnja društvu, dok se istovremeno samom pretnjom koju kazna I njena dužina čine - deluje preventivno na ostale građane kako ne bi činili krivična dela protiv društva).
Ukoliko bi morao iskazati svoj sud, mislim da je četiri godine i sedam meseci bilo sasvim dovoljno da se u ovom slučaju ispuni svrha kazne, i ponavljam - sve drugo što se čini predstavlja necivilizacijsko iživljavanje društva nad jednim čovekom.

Who watches the ‘Watchmen’? We do. by Miranda Vidak

U uvodnom tekstu sam Vam napisao kako cu ovaj virtuelni prostor koristiti da navedem dogadjaje, vesti, filmove i romane koji mi se svide. Unapred pravim dve ograde. Najpre se izvinjavam onima koji ne znaju Engleski i porucujem im: ako Vas mrzi da naucite Engleski, i mene mrzi da Vam prevodim. Druga stvar je sledeca: nisam gledao film, upravo mi se skida preko torrenta, ali sam siguran da cu u njemu uzivati.

Sada Vam zelim predstaviti jedan tekst napisan od strane jedne zaista sjajne mlade osobe. Ako ne znate za nju, ovo napred je zapravo sve sto trebate znati. Kada bi bilo sta drugo naveo, znam da bi to bilo suvisno.


Who watches the ‘Watchmen’? We do.

This was supposed to be a small, short and cute movie review. This move is neither small or short or cute. It is a force to be reckoned with.

How do I even begin about this movie? It made such a huge impression on me, I am speechless, and in the loss of words. Well, I take that back. I’m NEVER in loss of words.

So first I’ve got to admit I didn’t know anything about this comic book before I saw the movie, and honestly, I’m a bit ashamed. How can I not hear about something so honest, morbid, apocalyptic, true? I’m a loser. I already said that before somewhere.

Anyways, let me take you back for a second - I always loved comic books made into a movie. It’s just so unreal and beautiful to escape in some mysterious world, better than any reality possible, but than again, that’s just me, I just always had trouble with reality. When I was a kid, I always dreamt that Bruce Wayne really exists somewhere, and that I would find him, live in his Batcage, drive in his Batmobile and fight bad guys with him, he was my dream guy, all the mysteriousness, black gear, the voice, we would always save the world in the last second, in my Batdreams…

What happened then? I grew up and I found out the world is nothing like in my Batdreams, people are bad, mean, terrible, and on the verge of destroying itself with its greed, with its character; WORLD DOES NOT WANT SAVING.

So my escapism left, and frustration about world and “humanity” entered.

I’m still struggling with my realization of the “truth”, and I wish that I’m like most the people I know; careless, clueless, superficial and satisfied. I’m not satisfied. Not with people, not with world, not with most of the things. And that is why “WATCHMAN” is a medicine for my soul. Why? Because I’m sick of pretending.

WATCHMEN does not pretend. It destroys. But lets go back a step.

Sometimes I can be stubborn. But luckily I met someone that is even more stubborn. He’s the love of my life. Whatever I am, he’s more. If I want to be evil, he will be more evil than me, if I want to be slick, he’s going to over-slick me, if I want to be good, he will be better than me, and if I want to be stubborn when he wants to take me to a movie theater to watch(men), luckily he will over-stubborn me and take me anyways. Luckily, the love of my life is nothing like an money chasing, no depth alpha-male. He is such a voice, such a stand. And he has plenty of it. He sees the world like it is, and he found his escapism. Comic books. Once I thought it was funny. Grown man carrying comic books around all the time. I know NOTHING.

And then I saw “Watchman”.

They call it post-modern, and I call it deconstructive. I call it destructive and then deconstructive.

If you do not know what the movie is about, let me just run you true really quick –

It’s the year 1985, but not the one we all remember, this is the alternate reality. Richard Nixon’s been president for almost 20 years now, serving his third/fourth/fifth term (thank god Bush didn’t read Watchmen), while the US nation faces nuclear shenanigans with Russia (or then, USSR). Meanwhile, superheroes that helped Nixon won the Vietnam War have been driven into early retirement by Government. When one the superheroes (with no real superpowers, no less) called Comedian, is killed by getting thrown out a window (well, no superpowers, remember), the remaining Watchmen gather together to figure out if there’s anybody that wants them all dead.

What’s so fascinating about that, you ask? Everything.

Its freakin’ intelligent.

The superheroes are real and ordinary, they are fucked up, they are dirty, they fight and kill for no reason, they rape, their superhero car brakes down, they have erection problems, I mean it’s morbid and real and disgusting and shows the world just how it is - morbid, flawed and at times disgusting.

It is about violence, sex, dark and blunt humor, it sections and analyzes world and people, government, fate, God, metaphysical forces.

It has murder mystery, aspects of political thriller, science fiction and the ‘funniest’ thing - a touch of soap opera!

Most interesting thing of all is the character development, the way superheroes are written – in the way of mirroring the society so perfectly, the way they are so flawed and screwed up, but put their superhero suits on anyways and feel compelled to enter unwise mayhem that will only scar them deeper.

They are so morally ambiguous, well some of them, not all, that they make Bruce Wayne’s Shakespearian inner demons in ‘Dark Knight’ seem almost comedic.

Visual motifs also touched my senses – they so playfully paint this contradictory picture, brilliantly written by Alan Moore, the writer of the comic – the yellow smiley face badge worn by the character called Comedian, the most vile and brutal of all the superheroes – the smiley face badge that gets splattered with his blood when he gets murdered, its just chilling. And ironic.

But most of all, it’s the writer, the one that is adorned my millions of comic book fans around the world – that is the real superhero. The wisdom of the writer, Alan Moore is just mind-blowing. The text in this movie was so wise, every single word mattered, it’s playful but paranoid, philosophical - it tears you apart, every word. The way the writer teared apart the iconic aspect of superheroes, it tears you apart just like that. It made me want to run down from the theater to the nearest Barnes’n Noble, buy a pad and start writing down the lines from the movie, or at least pull my Blackberry out and take notes, but the fear of comic book fans and Alan Moore/Watchmen aficionados in the theater killing me if I moved while the movie was running, or lighting my phone on and ruining a scene – I caved. It moved me like that.

A movie that has lines like - "Perhaps the world is not made. Perhaps nothing is made. Perhaps it simply is, has been, will always be there… A clock without a craftsman."…..

or - "Listen.. Once you figure out what a joke everything is, being the Comedian’s the only thing that makes sense"…

or even - "But the country’s disintegrating. What’s happened to America? What’s happened to the American dream?It came true. You’re lookin’ at it.”

…simply has to be seen. How can you not see it?

As I said, wisdom of Alan Moore is just mind-blowing. His arguments are just so philosophical, and to call this guy a visionary would not give him enough justice. I read somewhere that he is a “cultural treasure chest”, and that is the least.

And why do I like these apocalyptic stories, you might ask? What is wrong with me that I enjoy this? I don’t like apocalyptic stories, buy unfortunately world is apocalyptic and I like the truth. I don’t like to pretend. I like a brutal, honest, unforgiving truth.

There is just so much pretending, I NEED the truth to remain SANE.

The spirit of this movie and this writer is so unique, that its anti-triumphalistic message is going to make you feel fine, not depressed, because it’s morally satisfying – for anyone that is challenged with a definition of humanity.

Go see this movie. It’s a must. But as I sad, don’t expect Superman. Superman has left the building…

Dvanaesti mart

12. mart veoma je blizu. Jos svega dva dana.

Cinik u meni bi Vam možda rekao da treba spojiti misli, o 12. i 8. martu. Naime, pre par dana za osmi mart dobio sam nekoliko poruka, mahom od admina-a nekih grupa. Svi kažu – Budite danas fini ka ženama koje su Vam drage. Ja, naravno, u tom trenu pomislim – ja se to trudim svakog dana. I da neko ko tako nešto formuliše baš mora da ima problem kada odvaja jedan od 365 dana da bude fin, ka ženama..
Nekako se slično osećam vezano za 12. mart. Svi se nekako Njega sete baš tada. I onda mu idu na grob, i nije ih sramota da poziraju pred fotoaparatima. Prosto se gadim svega toga. Te niske komedije smrti.
Ja ću otići na njegov grob. Ali tek u ono vreme kada tamo ne bude bilo TV ekipa niti kamera, ni fotoaparata. Neću otići u sklopu ničije „organizacije“. Ja sam individua koja ceni njega kao ličnost. I to je to. Ni više ni manje.
Da se potpuno razumemo, ovo nije nikakav poziv ni na što, ovo je isticanje stava. U Srbiji se čovek uvek mora dvostruko odgraditi da ne bi bio pogrešno shvaćen. Znači, ako želite tako, idite da Vas slikaju, to je Vaše pravo. Ako ne želite, nemojte ići. A ako Vas ni prvo ni drugo ne čini srećnim, nađite svoj put, ne kopirajte mene.

Što me podseti na jednu priču. Neću Vam je javno ispričati, pominjem je samo kao razlog da naveden stihove koje ću navesti na kraju. Razlozi zašto ove stihove uvek vezujem za 12. mart krajnje su lični, te ih kao takve ne mogu podeliti, i ponizno se zbog toga izvinjavam.
Ali to nije razlog da ne podelim sa Vama te iste stihove koji, po meni, mnogo govore o odnosu ljudi ka smrti. Jer, velika je istina da većina ljudi ne zna da živi, te je krajnje razumljivo zašto ne umeju da se odrede ispravno ka smrti. Ove je reći napisao Milan Rakić, i ja mislim da govore mnogo o nama, o smrti, i samim tim i o životu.

Ime pesme je Jesen, i njen pocetak ovako glasi:

Kad i meni dodje cas da mreti treba
Boze, daj da umrem u jesenje noci
Nasmejan i vedar, u mladackoj moci,
Pod raskošnim sjajem septembarskog neba.

Smrt je tako laka. Al pratilja njena -
Sva taština što se pred smrt snova budi,
I zanatske suze zabradjenih žena,
I bol izveštacen ravnodušnih ljudi,

I mantije crne, ciraci i coja,
Sve to tako grubo i surovo dira,
I gnusobom vredja osecanja moja
Pred skromnom lepotom vecitoga mira.

O, umreti tako: bez piske, bez sveta,
Bez dosadne, glupe komedije smrti,
Necujno, ko miris uvenulog cveta,
I život i dugo ocajanje strti,

Kao jednim dahom u mladackoj moci,
Pod raskošnim sjajem septembarske noci!

…..

Umesto uvoda

Zasto ja pisem blog?
Oprostite ako imam neupotrebljujuće metodičan pristup krajnje prostim stvarima, jer ipak, na kraju krajeva, ja jesam produkt našeg obrazovnog sistema i to zaista nije do mene. Verujem da sam bio daleko smisleniji čovek dok sam bio dete.
Ostavivši to po strani, pišem blog jer volim da ih čitam.
Drugi razlog jeste moja unutrašnja potreba za monologom.
Moji monolozi izvan zapisane reči, kao i svaki monolog, dovode do mog prekidanja svakog ko pomisli da je pozvan u dijalog i to je svakako iritirajuće za te koji su umislili dijalog. Medjutim, čak i oni kažu, onako iziritirani, da ima nešto u tom monologu. Što je veoma lepo imajući u vidu da oni u startu ne smatraju da su nabasali na monolog, te u startu imaju otpor. I upravo zbog toga blog, kao vid pisanog monologa, dnevnika otvorenog za sve da vide – ispunjava dva cilja.
Omogućava meni da vodim virtuelni monolog, a ljudima sa kojim se ubuduće budem sreo da uživaju u dijalogu jer sam u miru ovog bloga zadovljio tu, nagonsku, potrebu za gore pomenutim monologom

Kada kazem monolog, mislim na onaj unutrasnji glas koji nas prati od kada znamo za sebe. Vidite, verujem da ovde postoji nekoliko stvari koje je potrebno navesti. Naš unutrašnji glas zavisi od stepena inteligencije, obrazovanja, uticaja sredine i ko zna čega još. Sve to formira taj glas. Onda, u samoj mladosti mi na osnovu njega formiramo svoj odgovor ka svetu, svoje ponašanje.

Većina ljudi koji su normalno vaspitani i koji normalno razmišljaju vremenom shvate da je potrebno da utišaju taj glas savesti, ili barem da ćute jer ih ludilo svakodnevnice toliko porazi da jednostavno se okrenu sebi, porodici, prijateljima i trude se da nacine sebi jednu malu oazu.

Divlji uvek oteraju pitome.

Zato, kako ne bi dozvolio tom glasu da zakržlja, pišem. Pisanje oslobadja, ima terapeutsko dejstvo.

Ali, ne verujem da je smisleno da svako priča o dnevnim temama. Znam da mene to operećuje. Ja cu pisati šta god mi padne na pamet. Neki dogadjaj, ili cu pokušati da prenesem oduševljenje koje u meni pobudi neka knjiga, pesma ili film.

Nadam se da ćete i Vi, čitaoci, krenuti ovim putem, i početi da pišete o onim stvarima koje Vas oduševe, ili iznerviraju, koje Vam donesu radost, ili rastuže. Jer u srži solidarnosti stoji jednakost. Davanje i uzimanje. Pravo i obaveza.